ISTORIJA

istorija1

Područje općine Krnjak je bilo naseljeno još u prapovijesti. To je dokazano otkrićem prapovjesne nekropole na području Božići – Gmajna u Gornjem Budačkom, antički sarkofag kod pravoslavne crkve u Gornjem Budačkom, antičko nalazište u Perićima („Dolina“), rimska nekropola u Jopić Pećini i pretpostavljena naselja u Maloj Crkvini i Ponorcu (Vujaškovići). Tri rimska kamenoloma u blizini Dugog Dola pokazuju gospodarsku aktivnost na ovom području u rimskom vremenu. U ovim krnjačkim kamenolomima su izgrađivani sarkofazi za vreme rimske uprave. U Jopić pećini je nađen rimski novac.

Aktivan društveni i gospodarski život se nastavlja i u Srednjem Vijeku. Utvrđeni gradovi se u to vreme nalaze blizu Donjeg Budačkog i Zimića, a područje današneg Korduna je bilo podjeljeno na županije Drežnik, Goru i Goricu. Zbog turskih provala i nečovječnog odnosa feudalaca prema narodu počelo je iseljavanje stanovništva sa ovog područja dalje na zapad – u Kranjsku, Štajersku i Austriju. Nakon pada Drežnika 1578. godine područje Korduna i u okviru njega područje današnje općine Krnjak je postalo nenaseljena „ničija zemlja“ između  Austrije i Turske. Turski prodori dalje na zapad su zaustavljeni stvaranjem odbrambene oblasti koja je ostala poznata kao Vojna Krajina.

Vojna Krajina

Novo naseljavanje podučja općine Krnjak počinje 1685. godine, kad su  u krajeve opustjele „ničije zemlje“ od strane habzburških oficira naseljene 284 srpske pravoslavne porodice. Tada je naseljeno područje Krnjaka, Gornjeg i Donjeg Budačkog, a među naseljenima je bilo 747 pješaka, 184 konjanika i još 294 vojno sposobnih muškaraca. Ovo naseljavanje su izveli karlovački kapetan Matija Štrasold i turanjski kapetan Franjo Oršić.

U to prvo vrijeme su u okviru Karlovačkog Generalata i (širom Vojne Krajine) postojala krajiške kapetanije i vojvodstva (tako su recimo kapetaniji sa sjedištem u Bariloviću bila podčinjena krajiška vojvodstva Budački, Kloloč, Skrad i Perjasica), a postojala je i narodna samouprava oličena u seoskim kneževima i narodnim sudijama. Osnovna društvena jedinica i glavni nosilac gospodarskih i društvenih odnosa je pored seoske opštine bila mnogočlana kućna zadruga. Kućna zadruga je imala dovoljno članova da bi sa jedne strane davala određen broj vojnih obaveznika i da bi sa druge strane imala dovoljno radne snage za obradu zemlje (pored toga su se porodice u selu međusobno ispomagale putem „mobe“ i sličnih narodnih ustanova). Vojna Krajina je pored toga finansirana i od pokrajina „Unutrašnje Austrije“ – Kranjske, Koruške i Štajerske. To je jedan od razloga zbog kojeg je područje Vojne Krajine nakon sabora austrijskih staleža u Bruku na Muri 1578. godine izdvojilo Vojnu Krajinu ispod vlasti hrvatskog bana i hrvatskog sabora i podčinilo je austrijskom Dvorskom Ratnom Vijeću.

Ovo stanje je postojalo sve do reformi Marije Terezije sredinom XVIII vijeka. Tada je Karlovački Generalat (i drugi dijelovi Vojne Krajine) umjesto dotadašnjih kapetanija i vojvodstava dobio regimente (pukovnije) i kompanije – čete (satnije).

Reforme je sproveo general J. H. Hildburghauzen, koji se pokazao kao bolji činovnik nego vojskovođa. General J. H. Hildburghauzen je u Karlovački Generalat stigao 1744. godine nakon reforme Varaždinskog Generalata. Nakon kraćeg boravka u Švarči (ljetnikovcu karlovačkih generala) krenuo je u obilazak Karlovačkog Generalata i nakon toga se vratio u Beč. Da bi uspješno sproveo reforme tražio je da mu se dostave podaci o izvorima finansiranja Generalata i o broju vojnih obaveznika. Zatim je obezbedio neophodna novčana sredstva i sproveo popis stanovništva da bi utvrdio raspoloživi broj vojnih obaveznika u Karlovačkom Generalatu. Popisom je utvrđeno da u Karlovačkom Generalatu te 1746. godine živi 94.579 stanovnika, a od toga ima 48.384 muškarca (21.982 uzrasta od 1 do 15 godina, 24.010 uzrasta od 16 do 60 godina i svega 2.392 muškarca starija od 60 godina). Utvrđeno je i to da prosječno domaćinstvo u Karlovačkom Generalatu ima 8,26 članova i najmanje dva vojno sposobna muškarca. Mali procenat (4,94%) osoba starijih od 60 godina u ukupnoj muškoj populaciji Karlovačkog Generalata pokazuje koliko je bio težak i kratak život graničara u Karlovačkom Generalatu. Česti i brojni ratovi su uzeli svoj danak i ovo je bio svojevrsni austrijski „danak u krvi“.

Osnovni cilj ovih reformi je bio da se u Karlovačkom Generaltu osiguraju četiri pješačke regimente ustrojene po uzoru na njemačke jedinice. Tako su stvorene Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska Regimenta, a svaka regimenta je trebala da ima četiri čete – kompanije. Bogatiji graničari su služili u konjici – u osam husarskih kompanija. Nakon reforme je 18.080 karlovačkih graničara uključeno u vojnu službu, tj. 75% vojno sposobnih muškaraca ovog područja.

Novostvorene regimente su bile ne samo vojne jedinice, nego i upravne oblasti preko kojih su vojne vlasti nadzirale i civilne poslove. Na osnovu toga su ukinute dotadašnje kapetanije, a Karlovački Generalat je dobio četiri nove upravne oblasti na čelu sa vojnim osobljem. Niže upravne jedinice su postale kompanije koje su zavisno od gustine naseljenosti imale veći ili manji borj sela. Time su krajiške seoske općine dobile novu formu, a kneževi su postali neka vrsta nižih upravnih oficira u kompanijama.

Kranjska i Koruška su od 1578. godine finansirale Karlovački Generalat, ali nakon ovih reformi i u skladu sa centralističkom politikom bečkog dvora od 1748. godine finansiranje ovog (i drugih) Generalata Vojne Krajine preuzima centralna vlast i prekida se veza Vojne Krajine sa pokrajinama „Unutrašnje Austrije“ – Koruškom, Kranjskom i Štajerskom. Tako je i vojna i civilna uprava nad Vojnom Krajinom u još većoj mjeri bila skoncentrisana u rukama vladara i njegovog Ratnog Vijeća u Beču.

U ovo vrijeme Krnjak je bio u sastavu VI budačke satnije Slunjske Regimente, a od 1749. godine  Krnjak postaje sjedište kompanije.

10 godina kasnije u Gornjem Budačkom je 1759. godine sagrađena mala drvena srpska pravoslavna crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Bila je napravljena od tesanog drveta, a podignuta je na osnovu dozvole Marije Terezije izdate 1755. godine. Na istom mijestu je podignuta nova crkva 1824. godine. Iste godine je počela da radi jedna od prvih, najpoznatijih i najznačajnijih srpskih škola na Kordunu (nova škla je podignuta 1902. godine). Sveštenik ove crkve Mile Peurača je mučki ubijen u Ivanović Jarku 29.07.1941., a crkva je zapaljena od seoskog sluge po nalogu područnog komunističkog komesara Milutina Košarića (koji se nakon rata „proslavio“ i prinudnim otkupom). Na području općine Krnjak su podignute i pravoslavne crkve u Krnjaku i Donjem Budačkom. Crkva u Krnjaku je podignuta 1894. godine i posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice. Ovu crkvu su Talijani opljačkali i oskrnavili držanjem konja u njoj, 1942. godine je zapaljena od strane ustaša, a ostaci crkve su srušeni od strane komunističke vlasti i na njenom mijestu je podignuta današnja osnovna škola. Nova komunistička vlast je na svoj način oskrnavila ovo crkveno tlo tako što je na najsvetijem mijestu srušene crkve – oltarskom prostoru podignut školski nužnik. Crkva u Donjem Budačkom posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu se prvi put spominje 1701. godine. U II Svijetskom Ratu je srušena, a nakon rata je podignuta nova crkva posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. Danas je u sastavu pravoslavnog manastira Presvete Bogorodice Trojeručice.

Područje Korduna i općine Krnjak je kraće vrijeme bilo i po francuskom vlašću (od 1809. do 1813. godine) u vreme cara Napoleona I. Ovo je Kordun značajan povijesni period jer tada i nastaje ime Kordun koje dolazi od francuske kovanice cordon militarie koja u prevodu znači vojni pojas. Kordun se i tada nalazio u sastavu Vojne Krajine (imala je sjedište u Karlovcu)koja je bila jedna od sedam provincija francuskog carstva. Za vrijeme francuske vlasti bilo je značajnih pomaka na polju društvenog razvitka, ali je slom francuske i povratak austrijske vlasti zaustavio započete reforme.

francusko-carstvo

Karta lijevo prikazuje Ilriske Provincije Francuskog Carstva u vrijeme Napoleona I

Na području Karlovačkog Generalata se znatno sporije i slabije odvijao proces nestanka kućnih zadruga. Tako je još 1910. godine postajao velik broj zadruga sa 10 – 20 članova. Na snazi je dugo bio Zakon o zadrugama iz 1889. godine po kojem je postojao zemljišni minimum od 4 jutra i po ovom zakonu se mogla podijeliti zadružna zemlja samo u slučaju da ima najmanje 8 jutara zemlje. Zadružna imovina je pripadala svim članovima porodice.

 

.

 

.

Period nakon ukidanja Vojne Krajine do I Svijetskog Rata

Vojna Krajine je spojena sa banskom Hrvatskom i Slavonijom 1881. godine nakon 303 godine uprave bečkog Dvorskog Ratnog Vijeća (1578 – 1881). Nakon ukidanja vojne vlasti i dotadašnje upravne organizacije došlo je do podjele ovog područja na županije, kotare i općine.

 

Karta prikazuje žutom bojom označenu modruško – riječku županiju u kojoj su se nalazili kotar Vojnić i općina Krnjak

modrusko-rijecka-zupanija1

Najveći dio Korduna je bio u kotarima Vojnić, Vrginmost i Slunj. U sastavu novoosnovanog kotara Vojnić su bile novoosnovane općine Barilović, Krnjak, Krstinja, Perjasica, Tušilović, Vojnić i Vukmanić. U sastavu kotara Slunj su bile općine Cetingrad, Drežnik, Primišlje, Rakovica, Slunj i Veljun. U sastavu kotara Vrginomst su bile općine Bović, Čemernica, Lasinja, Topusko i Vrginmost. Na osnovu tog novog uređenja Krnjak kao dotadašnje sjedište kompanije postaje općina i nalazi se kao što je rečeno u sastavu novoformiranog kotara Vojnić. Općina Krnjak se tako prvi put spominje kao takva u pisanim dokumentima 25.06. 1881. godine.

Na području nove opštine je 1894. godine živjelo 4.776 stanovnika u selima: Donji Budački, Dugi Dol, Mlakovac, Krnjak, Pavković Selo, Rastovac, Gornji Budački, Jasnić Brdo, Burić Selo, Mala Crkvina, Ponorac, Grabovac, Podgorje, Bijeli Klanac, Brebornica, Burić, Budačka Rijeka, Donji Skrad, Gornji Skrad, Čatrnja i Dvorište. Te godine je podignuta u srpska pravoslavna crkva u Krnjaku posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice. Tri najvažnija mijesta općine su bili Krnjak, Gornji i Donji Budački jer su se u njima nalazile crkve i škole, a u Krnjaku je bila i općinska uprava.

Nakon razvojačenja Vojne Krajine (proces traje od 1868. do 1873. godine) i njenog kasnijeg spajanja sa banskom Hrvatskom i Slavonijom 1881. godine prekinut je dotadašnji vijekovni način života Krnjačana i drugih stanovnika nekadašnje Vojne Krajine. Navikli su na vojni poziv, a sad kad su ostali bez vojne službe ostaje im prije svega zemljoradnja kojom se bave na nesuvremen način zbog čega imaju male prinose i male prihode.

Najteže je bilo seljacima; većina sela nije imala škole, a koriste se zastarjele metode obrade zemlje koje daju male prinose ratarskih kultura. Prometne veze su bile slabe jer Kordun nije imao razvijen željeznički promet, a ni obični putevi nisu bili dovoljno uređeni. Zakon o ukidanju kućnih zadruga je dodatno otežao položaj seljaka.

U to je vrijeme Evropu zahvatila agrarna kriza (1873 – 1890) koja je cijene žita snizila za ⅔, pa je većina seljaka morala da se zadužuje jer su sa jedne strane bili pritisnuti velikim porezima, a sa druge strane prodajom sopstvenih proizvoda su premalo zarađivali u ovim novim uslovima. Mnogi siromašniji seljaci (uglavnom u Slavoniji i Sremu) su pot teretom dugova i poreza ostali bez imanja (koje kupuju uglavnom Nijemci), a velik broj seljaka je u ovim teškim uslovima života i rada odlučio da proda imanja i da ode u strane zemlje – posebno u Sjedinjene Američke Države. U strane zemlje su odlazili i oni koji nisu prodali zemlju sa ciljem da zarade novac i da ga pošalju porodicama. Iz općine Krnjak se 1906. godine iselilo u Sjedinjene Američke Države 423 stanovnika, od kojih su 53 emigranta bile žene.

Na području Krnjaka, Korduna i širem prostoru nekadašnjeg Karlovačkog Generalata je stanje i dalje bilo teže nego u drugim krajevima jer je kvalitet zemljišta bio niži u poređenju sa drugim krajevima. Pored toga je preovladavao mali posjed od 3 do 5 hektara zemlje, a velik broj posjeda nije prelazio 4 jutra kao nekadašnjim zemljišnim minimumom iz doba kućnih zadruga.

Kuće na Kordunu i u općini Krnjak su dugo vremena bile tako građene da je u gornjem dijelu kuće bio stambeni prostor za ukućane, a u donjem dijelu je držana stoka – „blago“. Između plafona i krova je bila sušara, a ponegdje i „vršlog“ za žito; podrum je bio ostava za hranu, piće, ali najčešće (kao što je rečeno) je bio predviđen za štalu. Naravno, bilo je i slučajeva kad su bile odvojene stambene i gospodarske zgrade (štala, svinjac, kukuruzana, vršlozi za žito, sjenici, kolnice – za kola i alat). Glavni građevinski materijal je dugo vremena bilo drvo.

Pored kuće ili nedaleko od nje je bio poveći vrt i voćnjak. Dio zemlje je bio određen za uzgoj konoplje i ketena – lana, koji su uz vunu bili materijal za izradu odjeće. Na pogodnom tlu je bio zasađen i vinograd. Sve opisano ukazuje na to da su porodice većinu potrebu zadovoljavale vlastitom proizvodnjem.

istorija2

Najrazvijeniji je bio primarni sektor gospodarstva. Proizvodilo se žito (kukuruz, pšenica, raž, proso, zob, jari i ozimi ječam), industrijsko bilje (lan i konoplja), povrće (krompir, kupus, slatka repa, koraba, grah i bob), voće (šljiva, jabuka, kruška, grožđe). U stočarskoj proizvodnji su uzgajane ovce (zbog mlijeka, mesa i vune), svinje (važne zbog mesa, masti, sapuna – pojedine kuće su imale i do 50 svinja, a za hrnau je korišten žir, bukvica, kesten…), koze (u selima blizu šuma), goveda i konji.

Zemlja se dijelila po kvalitetu na oranice, livade i gmajne, a bila je većinom posna i kisela. Kiselo tlo (na kojem raste bujad) je tzv. prepjeskvanjem pretvarano u kvalitetniju zemlju. Podvodno tlo uz rijeke i potoke se koristilo za livade i pašnjake. I pored sveg truda zbog nebrige države i korištenja zastarejlih metoda obrade zemlje prinosi su bili mali; ranije je država pomagala vojne obaveznike (davani su državni zajmovi koji su često otpisivani), ali nakon ukidanja Vojne Krajine ova pomoć je izostala.

istorija3

Sekundarni i tercijalni sektor gospodarstva su bili nerazvijeni. Sve se uglavnom svodilo na seoske obrtničke poslove (stolar, kolar, bačvar, kovač, krojač, bravar, limar, mlinar, obućar, opančar, kožar…). Žene su od industrijskog pamuka, lana i konoplje pravile platno, a u domaćoj radinosti su proizvodile sapun, svijeće, sirće i sl. Selajci su proizvodili i sukno koje je uz druge zemljoradničke proizvode prodavano trgovcima.

Stanje se poboljšalo tokom 90 –ih godina XIX vijeka kada su osnovane Srpska Banka u Zagrebu, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i srpsko privredno društvo „Privrednik“. Idejni pokretač osnivanja ovih gospodarskih i socijalnih ustanova je bio Vladimir Matijević rodom iz općine Krnjak.

U to vreme se 1895. godine na području općine Krnjak uređuju vrela i bunari u Velikoj Crkvini i Donjem Skradu, a 1910. godine su osnovane srpske zemljoradničke zadruge u Krnjaku i Gornjem Budačkom (rodnom mijestu Vladimira Matijevića). U to vrijeme se 1911. godine spominje i svilogojstvo (koje se u Habzburškoj Monarhiji počelo razvijati u vreme Marije Terezije – posebno na području Vojne Krajine jer se ona nalazila pod neporednom upravom bečkog dvora) kojim su se bavile i škole u Gornjem i Donjem Budačkom. Te iste 1911. godine je otvorena i tvornica soda – vode (vlasnik je bio Jovo Mihajlović).

Tokom I Svijetskog Rata više stotina vojnih obaveznika Austro – Ugarske je bilo u redovima habzburške vojske, a neki od njih su bili i srpski dobrovoljci na Solunskom Frontu.

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Nakon stvaranja nove države i teškog početnog perioda, došlo je do određenog gospodarskog razvoja i poboljšanja uslova života koji je trajao do polovine 20 –ih godina XX vijeka. Ovaj privredni polet je bio moguć zbog izvoza zemljoradničkih proizvoda iz Jugoslavije na strana tržišta, ali je zaustavljen najprije novom agrarnom krizom i dolaskom jeftinog američkog žita na evropsko tržište 1926. godine, a potom je stanje pogoršano izbijanjem svijetske gospodarske krize 1929. godine.  To je otežalo vraćanje zajmova koje su seljaci morali uzimati za pokretanje proizvodnje jer je pad cijena jugoslovenskih zemljoradničkih proizvoda na stranim tržištima smanjio prihode seljacima. Tako se ponovo javio stari seljački problem sa privatnim trgovcima, zelenašima (seoske gazde i trgovci) i industrijalcima (domaćim i stranim).

Seljaci su tako bili opterećeni velikim porezima, nestašicom novca (izazvanom zbog jeftinih zemljoradničkih i skupih industrijskih proizvoda), korupcijom, neukošću seljaka koje varaju poreznici i trgovci (bogatiji seljaci su znali jeftino kupovati sijeno, žito, rakiju i dr., a potom tu istu robu skuplje prodavati siromašnim seljacima).

Selo se zato ponovo vraća autarhiji. Pad kupovne moći seljaka je oslabio i industriju koja bilježi pad prodaje svojih proizvoda na selu, a to povratno otežava život seljacima koji su gubili dodatne poslove. Seljaci su u to vrijeme kupovali malo robe: šećer, sol, ulje, petrol (za lampe), šibice. U ovako teškoj situaciji obnavljanje zadruga je bio jedini način da se selo zaštiti i preživi. Zadruge su počele pod povoljnijim uslovima nabavljati mješovitu robu i razne druge potrepštine. Tako je na području Kraljevine Jugoslavije do početka II Svijetskog Rata bilo preko 3.500 zadruga. Povećanje broja zadruga je bio omogućen i otpisom dijela dugova od strane države (1931. godine), a ostatak duga je bio vraćen uzimanjem novih, povoljnijih zajmova.

istorija4

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je pokrenut jedan veliki prometni i gospodarski projekat koji je (da nije izbio II Svijetski Rat) mogao poslužiti gospodarskom preporodu Krnjaka i Korduna. Radi se o gradnji željezničke pruge Karlovac – Bihać koja je nazivana „Kordunaška pruga“, a poznata je i kao „Koranska pruga“.

Gradnja ove pruge je započeta 1939. godine, nastavljena je i za vreme NDH, ali je zbog ratnih dejstava na Kordunu došlo do obustave radova. Nakon rata projekat je na žalost zanemaren.  Kordunaška pruga je trebala ići pravcem Karlovac (Mostanje) – Logorište – Belajske Poljice – Ladvenjak – Tušilović – Krnjak – Veljun – Blagaj – Nikšić – Slunj – Tržac – Bihać. Odabrana je ova varijanta gradnje pruge uz rijeku Koranu (otud i naziv „Koranska pruga“) zbog pogodnog zemljopisnog terena i gravitiranja stanovništva kordunaških sela od Plitvičkih Jezera do Karlovca prema Karlovcu. Na pojedinim zemljopisnim kartama se mogu naći oznake za planirane željezničke kolodvore u blizini većih naselja, a jedno od njih je i Krnjak.

 

Planirana trasa „Kordunaške pruge“ na dijelu kod Krnjaka

pruga

Kordunaška Pruga bi se u Bihaću nadovezala na Unsku Prugu (Bihać – Bosanska Krupa) i preko željezničkog čvora u Kninu bi dobila vezu sa dalmatinskim lukama. Kordunaška pruga bi za 51 kilomentar bila kraća od Ličke Pruge (Vrhovine – Gospić – Gračac – Knin), a i odlike tla su pogodnije zbog manje visinske razlike.

Zbog svega toga bi ova pruga predstavljala najkraću, tehnički najpogodiju i najjeftiniju vezu ne samo panonskog bazena, nego i šireg evropskog područja sa Dalmacijom i njenim lukama.

U općini Krnjak je radila kulturno – prosvjetna organizacija „Seljačko Kolo“ koja je sarađivala sa Samostalnom Demokratskom Strankom Svetozara Pribićevića i sa KPJ (jedan od članova najprije Samostalne Demokratske Stranke, a potom i KPJ je bio Stanko Opačić – Ćanica koji je sarađivao sa „Seljačkim Kolom“). Na području općine Krnjak je radila i HSS Stjepana Radića koja je sarađivala sa drugom kulturno – prosvjetnom organizacijom „Seljačkom Slogom“.

Ideološki stav KPJ koji je bio smjernica za primanje novih članova partije (po kojem se u partiju mogu primati samo bezemljaši, seoske sluge, iznimno srednje imućni seljaci i ni pod kojim uslovom kulaci) nije bio primjenjiv na Kordunu na kojem nije bilo bezemljaša, a seoskih slugu je bilo jako malo. Zato je okružni odbor KPH sa sjedištem u Karlovcu donio odluku da se dozvoljava primanje i imućnijih seljaka u partiju. Povećanju broja simpatizera KPJ na području kotara Vojnić i općine Krnjak je pomogao i saradnja KPJ sa Samostalnom Demokratskom Strankom.

II Svijetski Rat

Kraljevina Jugoslavija na žalost nije izbjegla učešće u novom svjetskom ratu koji za Jugoslaviju počinje 1941. godine i završava se porazom u sukobu sa Silama Osovine. Kordun i općina Krnjak su se našli u novoproglašenoj NDH. Uskoro su nastupili strašni događaji na području Korduna i općine Krnjak. Prema popisu stanovnika iz 1931. godine u tri kordunaška kotara (Vojnić, Vrginmost i Slunj) je živjelo oko 94.000 Srba i oko 30.000 Hrvata. U toku II Svijetskog Rata na Kordunu je život izgubilo oko 30.000 Srba, 983 Roma, oko 400 Hrvata, 350 Jevreja i 20 Slovenaca. Na području općine Krnjak su izvršeni strašni zločini u Ivanović Jarku i u Čukuru. Sa područja općine Krnjak je tokom II Svijetskog Rata život izgubilo 1.147 stanovnika (lica porijeklom iz Krnjaka stradala u bombardovanju Beograda, poginuli u „travanjskom ratu“, lica streljana u nemačkom zarobljeništvu, poginuli borci (355 osoba), žrtve genocida (792 osobe i među njima 108 djece starosti do 14 godina).

Ovi i slični događaji su doveli do velikog ustanka pri čemu je velik broj stanovnika općine Krnjak bio u jedinicama NOVJ. Pored toga, na području općine Krnjak, u Gornjem Budačkom je bilo središte partizanske vojne i civilne vlasti. Tako je u sveštenikovom stanu u Gornjem Budačkom bilo sjedište CK KPH i čuveno „Područje“ – oblasna vlast i preki sud. U Gornem Budačkom je održan i čuveni „Kordunaški Proces“ na Đurđevdan 1944. godine.

U jednoj obali je iskopana zemunica koja je služila kao zatvor, a u jednoj uvali sa donje strane sveštenikovog stana su vršena streljanja osuđenika. U zgradi škole u Gornjem Budačkom je bila prva partizanska vojna škola u Jugoslaviji i prva oficirska vojna škola GŠH. Na području općine Krnjak su bila i sjedišta OK KPH, OK SKOJ –a, komanda IV Korpusa NOVJ, OK  AFŽ za Karlovac i sl. U krnjačkoj općini su radile i brojne vojne i civilne radionice, štamparija „Vjesnika“, sanitetske i komunikacione ustanove NOVJ.

Prvi partizanski odred formiran na Kordunu je bio krnjački odred „Debela Kosa“, osnovan 29.07.1941. godine. Odred su predvodili politički komesar Većeslav Holjevac – Veco i komadant Stanko Opačić – Ćanica. Od 1942. godine u šumi Debela Kosa je svake godine održavana proslava ustanka i izgrađen je Spomen Dom prvom partizanskom odredu „Debela Kosa“, sa etnografskom zbirkom i muzejom. Podignut je i spomenik palim borcima i žrtvama sa ovog područja. Danas ovaj kompleks ne postoji.

SFRJ

Nakon završetka II Svijetskog Rata i pobjede NOVJ formirana je nova jugoslovenska država koja je nekoliko puta mijenjala naziv (DFJ, FNRJ i na kraju SFRJ). Život u ratom razrušenoj zemlji je bio u početku veoma težak, ali je vremenom došlo do osjetnog rasta životnog standarda, posebno tokom 80 –ih godina XX vijeka. Stanovnici općine Krnjak su imali mnogo bolje materijalne uslove života nego ranije i dobre uslove za zasnivanje radnog odnosa u brojnim karlovačkim tvornicama (prije svega „Jugoturbina“, ali i „Kordun“, „Že – Če“, „Kupaplastika“,„Velebit“, „Karlovačka Mljekara“, „Karlovačka Pivovara“, „Žitoproizvod“, robna kuća „Karlovčanka“, „OTP“, „Tehnomerkur“, „Kraš“, „Ivo Lola Ribar“ i dr.), ali i u PZ „Krnjak“ i proizvodnim pogonima „Vrpca“ i „Josip Kraš“ otvorenim u Krnjaku.

PZ „Krnjak“ je bila jedna od najuspješnijih zadruga u Jugoslaviji. Nastala je udruživanjem manjih zadruga Tušilović, Budačka Rijeka – Krnjak, Trupinjak i poljoprivrednog dobra „Partizansko Žarište“. Imala je 129 radnika i 140 kooperanata.

Krnjačka zadruga je uspješno obavljala nekoliko poslova:

  • organizovan je jedan od najznačajnijih i najvećih stočnih sajmova u SFRJ,
  • osnovan je sustav trgovinskih objekata koji su sa jedne strane snabdjevali stanovništvo mješovitom i drugim vrstama robe, a sa druge strane je snabdjevala zadrugare repromaterijalom i vršila otkup poljoprivrednih proizvoda,
  • imala je dva prodajno – servisna centra (Krnjak i Udbina) i ugovor sa tvornicom traktora IMT o isporuci traktora, kultivatora i potrebnih prilključaka,
  • zadružna ekonomija,
  • ugostiteljski objekat.

Izbijanje rata 1991. godine je prekinulo razvoj ovog kraja, a rat je okončan 1995. godine pri čemu je domaće srpsko stanovništvo krenulo u izbjeglištvo. Jedan dio izbjeglih se vratio u općinu Krnjak u koju su doseljene hrvatske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i hrvatrskih nekoliko porodica iz drugih dijelova Republike Hrvatske.

Od gospodarskih objekata danas na području općine Krnjak djeluju:

  • „Kelteks“ d.o.o., proizvodnja tehničkih tkanina,
  • „Pisarić – trade“, prerada drveta,
  • „MISS“ d.o.o., klaonica i prerada mesa,
  • Veći broj zadružnih, trgovinskih, obrtničkih i ugostiteljskih organizacija.

 

Pravci gospodarskog razvoja općine Krnjak

Za daljni gospodarski i sveukupni društveni razvoj općine Krnjak neophodno je poći prije svega od prirodnih izvora i potencijala općine.

Poljoprivreda je opravdano na prvom mjestu, a u strukturi poljoprivredne proizvodnje naglasak treba da bude na voćarstvu i povrtlarstvu sa jedne strane i stočarstvu sa druge strane. Ratarstvo ima sekundarni značaj i može jedino da bude u funkciji razvoja navedenih grana poljoprivrede.

Jedna od imovinskih karakteristika općine Krnjak je prisutnost malog posjeda. U suvremenim uslovima poslovanja to može biti veliki nedostatak jer mali posjednici teško mogu izdržati konkurenciju velikih poslovnih sistema i farmi iz drugih dijelova EU. Zbog toga mali posjed može biti kočnica daljnjeg razvoja općine, ali i skriveni potencijal njenog gospodarskog i društvenog napretka. Uslov za pretvaranje ove slabe točke krnjačkog gospodarstva u okosnicu njegovog napretka je udruživanje malih posjednika čime se stvaraju uvjeti za koncetraciju novčanih sredstava, radne snage, tehnike i zemlje, ali i sigurniji plasman sirovina, poluproizvoda i finalnih proizvioda na tržištu. Samo udruženi mali posjednici mogu obezbediti dio sopstvenih sredstava i dobiti kredite pod povoljnim uslovima za podizanje otkupnih centara, hladnjača i prerađivačkih kapaciteta, čime se otvaraju i nova radna mjesta. Suvremene ULO hladnjače sa suvremenim kalibratorima i ambalažom su samo dio tog procesa, a zadruga – kooperativa pruža članovima i pravne, marketniške, knjigovodstvene i komercijalne usluge pod povolljnim uslovima. Moguć je kao u slučaju nekadašnje PZ Krnjak i otvaranje sustava maloprodajnih objekat mješovite i druge robe i sl., čime bi se otvorila dodatna radna mjesta.

Postoji još jedan izuzetno važan razlog povezivanja malih posjednika u složeniji poslovni sistem – mogućnost nadopunjavanja različitih grana poljoprivrede. Za sprovođenje u dijelo ovog višestruko korisnog nadopunjavanja grana poljoprivrede je neophodan organizovan poslovni sistem.

Kao što je rečeno, ratarstvo je prije svega u funkciji razvitka ostalih grana poljoprivrede (kukuruz se najviše koristi za ishranu stoke, a držanje organizovanih zaliha kukuruza utiče na stabilnost snabdjevanja kukuruzom i posljedično do pojeftinjavanja stočarskih proizvoda – mlijeka, mesa, jaja, meda, a bila bi stabilnija i proizvodnja neprehrambenih proizvoda stočarstva, npr. kože).

Sa druge strane stočarstvo preko prirodnog đuriva – stajnjaka pospješuje razvoj ratarstva. Ratarstvo stoji i u funkciji razvoja voćarstva – u slučaju da se nakon žetve pšenice na istom zemljištu posade jagode, to doprinosi velikom prinosu jagoda. Voćarstvo može da se nadopunjava i sa pčelarstvom, zbog velikog značaja pčela u povećanju prinosa voća; osnovni pčelarski proizvodi – med, vosak i dr. su poseban izvor prihoda.

Veliku budućnost može i treba da ima intezivno voćarstvo i povrtlarstvo – posebno proizvodnja voća i povrća u plastenicima. Dobra podloga i podsticaj za razvoj voćarstva na području općine Krnjak je i razvoj turizma i blizina Jadranskog Mora. Pored tradicionalnih vrsta voća na području općine Krnjak – šljiva, jabuka, krušaka, višnje i trešnje treba pokrenuti i druge grane voćarstva. Na području Korduna i konkretno  općine Krnjak su najpogodnije jabučaste, jezgraste i jagodaste vrste voća, a odabir vrste i sorte voća zavisi od rezultata ispitivanja kakvoće i sastava zemljišta.

U voćarstvu zato naglasak treba staviti (tamo gdje je to moguće – ovisno o odlikama tla) na jagodičasto voćejagode, kupine i maline; ovo jagodičasto voće uspjeva u krajevima sa relativno visokom vlažnošću i kiselim zemljištem. Uzgoj jagodičastog voća je značajan jer po sadnji brzo daje rod, a pored toga ovo voće je visokoprinosno, visokoprofitabilno i upošljava velik broj radne snage. Voćarstvo je grana poljoprivrede koja u brdsko – planinskim područjima najlakše donosi značajnu zaradu proizvođačima. Za ova područja (u koje spada i općina Krnjak) voćarstvo je zbog toga uz povrtlarstvo i proizvodnju voća i povrća u zatvorenom prostoru (staklenici i plastenici) jedan od glavnih oslonaca razvoja. Da bi se ljudi ohrabrili i podstakli da krenu u intezivnu voćarsku i povrtlarsku proizvodnju potrebno je postavljanje i pokaznih pilot – ogleda na pojedinim imanjima koji bi pokazali isplativost ovog rada. Na ovim imanjima je neophodno ispitati kakvoću tla i odabrati najpogodinje vrste voća i/ili povrća i primjeniti savjete stručnjaka kao neophodne uvjete uspjeha. Da bi današnji proizvođači voća i povrća bili konkurnenti na tržištu moraju da koriste suvremenu tehnologiju i visoke standarde koje propisuje EU. Pojedinci male gospodarske snage i skromnog proizvodnog potencijala nemaju šanse za opstanak u ovim uvjetima poslovanja, pa je kako smo ranije rekli neizbježno udruživanje u zadruge i druge vrste kooperativa svim malim posjednicima i proizvođačima koji žele ne samo opstanak na tržištu nego i poslovni uspjeh. Samo udruženi mali proizvođači mogu sa jedne strane da postignu nižu cijenu koštanja proizvoda, tj. jeftiniju i konkurentniju prodajnu cijenu na tržištu, a sa druge strane samo veći poslovni sistem može sebi priuštiti ulaganja u izgradnju suvremenih hladnjača, sustava za navodnjavanje, povoljniju nabavku kvalitetnog sadnog materijala, zaštitu od vremenskih nepogoda i primjenu drugih suvremenih agrotehničkih mjera, metoda i poljoprivredne tehnike.

Na drugom mijestu je potencijal voda koji treba iskoristiti prije svega u cilju snabdjevanja stanovništva i gospodarstva vodom za piće i tehničkom vodom, ali potencijal voda je iskoristiv u određenoj mjeri i u oblasti energetike.

Na trećem mijestu je šumski potencijal krnjačke općine. Šume su višestruko značajne jer omogućuju:

  • Snabdjevanje stanovništva drvetom za ogrjev,
  • Snabdjevanje drvne industrije potrebnim materijalom,
  • Preradu šumskog otpada u „brikete“, i
  • Preradu jestivih šumskih proizoda (gljive, kesten, jagode i sl.).

Na četvrtom mijestu je prometni, tranzitni potencijal Krnjaka. Današnji Kordun je od antičkih vremena bio važno tranzitno područje, a to je odlika krnjačkog područja uslovljena zemljopisnim položajem koji je ostao jednako važan u prometnom smislu. Ovdje se ponovo vraćamo na ranije spomenutu „Kordunašku – koransku prugu“ koja je trebala ići od Karlovca preko Krnjaka i Veljuna do Bihaća, odakle bi se nadovezala na kninski željeznički čvor i spojila sa dalmatinskom prugom. Ako uzmemo u obzir odnos drumskog, željezničkog i vodenog prometa u pogledu troškova prevoza (koji se kreću u odnosu 1: 0,4: 0,2) možemo vidjeti moguću uštedu davanjem prednosti železnici u odnosu na drumski promet. Budući da je nedovršena „Kordunaška pruga“ na vrlo visokom stupnju dovršenosti, ne bi trebalo uložiti prevelika sredstva u njeno dovršavanje (posebno danas kad su dostupna i sredstva iz EU).

Veći dio nasipa, propusta za vodu i nadvožnjaka ove nedovršene pruge na području Korduna je očuvan, pa se projekat može bez prevelikih ulaganja dovršiti. Kako su troškovi prometa značajna stavka u ukupnim troškovima poslovanja, završetak ovog projekta bi donio kako posredne, tako i neposredne koristi gospodarstvu.

Na petom mijestu je energetika. Energeski izvori općine Krnjak nisu veliki i raznovrsni, ali su svakako poražavajuće neiskorišteni. I ovdje imamo mogućnost nadopunjavanja izvora energije; bogatstvo šuma sa jedne strane omogućuje da se električna energija ne koristi za neproizvodne namjene – zagrijavanje stambenih i gospodarskih objekata, a  sa druge strane korištenjem biomase i šumskog otpada u proizvodnji kvalitetnog alternativnog goriva – briketa. Briketi od poljoprivrednog otpada su dvostruko korisni jer pepeo nastao spaljivanjem ove vrste briketa je koristan za povećanje plodnosti tla.

Pored šumskog blaga za razvoj energetike je moguće iskoristiti brojne rijeke i potoke preko gradnje malih hidroelektrana. U tu svrhu se mogu iskoristiti i brojni mlinovi koji bi omogućili u najmanju ruku smanjenje izdataka za energiju. Tako recimo „kanjonski karakter“ rijeke Korane je omogućio stvaranje plana gradnje energetske akumulacije i hidroelektrane „Lučica“, koja bi imala snagu od oko 43,2 MW.

Na kraju nam ostaje turizam – Jopić Pećina, kupališta na Korani i posredno – obezbeđivanje noćenja turistima na putu do Jadranskog Mora. Jedan od uslova sveukupnog razvoja krnjačkog područja je povezivanje kordunaških općina (Krnjak, Vojnić, Topusko i Vrginmost) čime bi se udružile snage i olakšao razvoj cijele mini – regije.

Ovo udruživanje ljudskih, materijalnih i prostornih resursa kordunaških općina je neophodno za razvoj ove mini – regije, a primjer toga je saradnja na polju turizma, kako lokalnog tako i nacionalnog. Općina Krnjak se nalazi na povoljnom zemljopisnom položaju pa tako pruža mogućnost odmora turistima koji idu kako na Plitivička Jezera, tako i na more.

Da bi se privukli turisti potrebno je da općina Krnjak obezbedi potrebne turističke sadržaje, a to je pored obilaska prirodnih i kulturnih znamenitosti svakako i organizovanje sportskih događaja, npr. biciklijade. Svake godine se održava biciklijada čiji je suorganizator i općina Krnjak, a kako izgradnja biciklističkih staza zahtjeva veći prostor jasno je da saradnja kordunaških općina i u ovom slučaju ima veliku budućnost. Isto važi i u slučaju gradnje trkačkih staza. Za sve ove i druge sportske sadržaje turističke ponude je potreban veći prostor od područja općine Krnjak i to je jedan od razloga koji upućuju na povezivanje kordunaških općina u mini – regiju.

Kao što se može vidjeti, opisani koncept razvoja općine Krnjak nastoji iskorisiti sve prirodne potencijale općine i što je veoma važno u skladu je sa konceptom održivog razvoja i ekološkom zaštitom okoliša. Pored toga, blizu središtva Krnjaka, uz glavnu cestu Karlovac – Plitvička Jezera se nalazi industrijska zona u kojoj se pored postojećih gospodarskih objekata mogu podići nove tvornice, čemu pogoduje činjenica da je Općina Krnjak na području od posebne državne skrbi, tj. moguće su razne olakšice pri otvaranju poduzeća koja stvaraju nova radna mjesta.

Značajne ličnosti rodom iz Krnjaka

Vladimir Matijević

Vladimir Matijević (1854 – 1929) je rođen u Gornjem Budačkom kao treće od devetoro djece Petra i Jule Matijević (Vladimirova braća i sestre su umrli u ranom uzrastu). Vladimirov otac Petar je bio oficir sedme kompanije slunjske granične regimente, a nakon ukidanja Vojne Krajine postaje poreznik. Vladimirova majka Jula (djevojačko prezime Nović) je bila sremica iz Surduka i ćerka kapetana petovaradinske granične regimente.

Petar Matijević je uvidio da Vladimir nema volje za vojni poziv, pa je dozvolio sinu da završi civilnu školu. Vladimir je kasnije poslušao savjet jednog očevog prijatelja i nakon završene škole u Rakovcu upisuje visoku trgovačku školu u Beču. Nakon završetka školovanja je sticao znanje radeći u najvećim trgovačkim poduzećima, a stekao je i znatna novčana sredstva zahvaljujući vrednom i promišljenom radu.

1882. godine sa napunjnih 27 godina života Vladimir Matijević postaje poslovni partner Konšaku, vlasniku najvećeg trgovačkog poduzeća u Zagrebu, a pod njegovim vodstvom ova tvrtka je doživjela procvat, dok je kapital poduzeća uvećan nekoliko puta u odnosu na period kad je Matijević počeo u njemu da radi. Naredne 1883. godine je oženio Paulinu Lađević, ćerku karlovačkog trgovca Đorđa Lađevića koja mu je pomagala u brojnim poduhvatima.

Savremenici su Vladimira Matijevića opisivali kao: „najvećeg, najvrednijeg i najzaslužnijeg radnika na nacionalnom, kulturnom i privrednom polju“. Njegov svestrani rad na privrednom, kulturnom i dobrtvornom radu je započet u kritičnom trenutku za srpsko stanovništvo Austro – Ugarske koje je na prelazu iz XIX vijeka u XX vijek živjelo u izuzetno teškom stanju. Radi se naime o tome da je nakon razvojačenja Vojne Krajine prekinut vijekovni način života Srba graničara kojima je vojni poziv bio osnovno zanimanje.

    Vladimir Matijević sa suprugom Paulinom  

   vladimir-supruga

 


vladimirVladimir Matijević u kasnijoj dobi

Naviknuti na vojnu službu i zemljoradničke poslove (koji su obavljani zastarjelim načinima) nisu bili pripremljeni na uvjete kapitalističke proizvodnje i tržišnog poslovanja. Pored toga, između malobrojnog gornjeg sloja inteligencije koja je živjela u gradovima Habzburške Monarhije (Zagreb, Karlovac, Osijek, Sremska Mitrovica, Ruma i dr.) i ogromne većine uglavnom nepismenog seljaštva nije bilo razvijenog srednjeg sloja društva – ljekara, advokata, inžinjera, činovnika i sl.

U najtežem položaju su bili seljaci jer nisu mogli doći do potrebnih novčanih sredstava pod povoljnim uslovima i nisu navikli na kapitalističke uvjete poslovanja. Oni koji su bili siromašniji (posebno u Slavoniji i Sremu) su zbog nemogućnosti da plate porez i vrate dugove često gubili zemlju tokom zadnjih decenija XIX vijeka, a njihovu zemlju su uglavnom kupovali Nijemci. U takvim uslovima nemoćni da drugačije pomognu svoje porodice, mnogi Srbi su prodavali svoja imanja i odlazili u strane zemlje, posebno u Sjedinjene Američke Države.

Ovo stanje je postalo nepodnošljivo, ali je akcijama koje je predvodio Vladimir Matijević došlo do preokreta. Preokret je ostvaren preko Srpske Banke, Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga i srpskog privrednog društva „Privrednik“.

Najprije je osnovana Srpska Banka D.D. u Zagrebu 1895. godine i ona je omogućila da se izvrši koncetracija i centralizacija razjedinjenog srpskog kapitala u Habzburškoj Monarhiji. Pored Matijevića koji je bio predsjednik banke veliki doprinos osnivanju banke su dali Bogdan Medaković, Jovan Živković i Svetislav Šumanović – Srbi sa područja banske Hrvatske i Slavonije. Središte Srpske Banke je bilo u Zagrebu, a njene poslovnice su otvorene i u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Kninu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu, Somboru i Subotici. Ova banka je omogućila srpskim seljacima, obrtnicima i trgovcima da dođu do potrebnih novčanih sredstava pod povoljnim uslovima i do ekonomskog i kulturnog jačanja Srba u Austro – Ugarskoj.

Nedugo nakon osnivanja Srpske Banke osnovan je i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga 1896. godine. U sastavu ovog zadružnog saveza je bilo preko 400 zadruga. Nakon osnivanja Saveza je osnovana i Centralna Blagajna čime je olakšan i poboljšan razvoj srpskih sela. Savez je pored novčane pomoći pružao svoju pomoć članovima i preko pružanja stručnih savjeta i uvođenja suvremenih oblika zemljoradnje.

Treća značajna srpska ustanova u Austro – Ugarskoj je srpsko privredno društvo “Privrednik”, osnovano 1897. godine. “Privrednik” je bio ustanova osnovana sa ciljem školovanja darovite djece iz siromašnih srpskih porodica i omogućio je stvaranje brojnog srednjeg sloja društva koji je nedostajao Srbima u Austro – Ugarskoj. Vladimir Matijević je u tom cilju 1903. godine osnovao “Glavnu privrednu zadrugu”, koja je mladim ljudima školovanim preko “Privrednika” nakon napunjene 24 godine omogućivala da dođu do zajma za pokretanje sopstvenog poduzeća.

Jemstvo za vraćanje ovog zajma su davali drugovi zajmoprimca koji su također školovani preko “Privrednika”, čime je pored ostalog jačana i njihova solidarnost i osjećaj zajedništva. Svi su i dalje ostali čvrsto vezani za “Privrednik” čije su dobrotvorne akcije i sami pomagali. Do 1914. godine je 10.500 članova “Privrednika” završilo preko 60 zanimanja.

Nedugo nakon osnivanja “Privrednika” osnovan je i istoimeni list – glasilo saveza srpskih zemljoradničkih zadruga 1898. godine. List “Privrednik” je bio nestranačko glasilo koje je svoj rad posvetilo rešavanju društvenih problema iz oblasti školstva, zdravstva, morala, ali i uvođenju suvremenih metoda zemljoradničke proizvodnje. Nakon austrougarske objave rata Srbiji i početka I Svjetskog Rata došlo je do privremene obustave rada ovih srpskih ustanova, a nihov rad je obnovljen u novoj državi Kraljevini SHS/Jugoslaviji. U novoj državi je osnovan fond „Vladimir Matijević“ u koji je velik broj donatora uplatio novčane priloge, čime je omogućena izgradnja Šegrtskog Doma u Beogradu koji je otvoren 1932. godine.

Vladimir Matijević nije dočekao otvarawe ovog doma za djecu školovanu preko „Privrednika“ jer je 07.09.1929. godine umro u Beogradu, u 74 godini života. Budući da nije imao djece, ostavio je svu svoju imovinu (u vrijednosti od preko sedam miliona tadašnjih dinara) „Privredniku“ da bi ovo dobrotvorno društvo nastavilo što uspješnije svoj rad (i u vrijeme Habzburške Monarhije „Privrednik“ je pomogao sa 250.000 zlatnih kruna).


doktor-petarDoktor Petar M. Đurić

Doktor Petar M. Đurić (1878 – 1962) je jedan od osnivača Veterinarskog Fakulteta u Zagrebu. Rođen je u Krnjaku, a tadašnje porodično imanje Đurića je danas u vlasništvu porodice Malbaša koja je dugo imala prodavnicu preko puta današnje Osnovne Škole u Krnjaku.

 Kada je 1874. godine otvoreno Sveučilište u Zagrebu, u njegovom sastavu su bila samo tri fakulteta: teološki, filozofski i pravni, a medicinski fakultet (u čijem sklopu je trebalo osnovati učilište za veterinarstvo) je osnovan kasnije nakon što su riješena pitanja organizacije i finansiranja ovog fakulteta. Sve do kraja I Svijetskog Rata nije pokrenuta visokoškolska ustanova u Zagrebu zbog različitih zapreka koje su stvarale bečka i budimpeštanska vlada.

Samostalan razvoj studija veterine u Zagrebu počinje tek nakon stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije. Zakonska osnova za otvaranje veterinarske visoke škole je dobijena odlukom Povjereništva za prosvjetu i vjere 26.09.1919. godine. Prvo predavanje na ovoj školi je održano 13.11.1919. godine.

U okviru veterinarske visoke škole je otvoreno 12 zavoda, a jedan od njih je kasniji Zavod za fiziologiju i radiobiologiju Veterinarskog Fakulteta, a osnovan je školske godine 1919./20. kao Zavod za fiziologiju. Prvi nastavnik i predstojnik ovog Zavoda je bio dr. sc. Petar M. Đurić. Krajem ove prve školske godine suplenti E. Podaubsky, dr. Petar M. Đurić i J. Sakar su imenovani za redovite profesore ove škole.

Doktor Petar M. Đurić je jedan od zaslužnih profesora za podizanje visoke veterinarske škole na viši stupanj Veterinarskog Fakulteta. Tako je konačno 07.12.1924. godine osnovan Veterinarski Fakultet u Zagrebu, a posebnim Ukazom od 08.05.1925. godine za matičare su imenovani prof. E. Podaubsky, prof. Petar M. Đurić i prof. M. Rajčević. Fakultet je počeo sa radom školske godine 1925./26., a jedan od prvih većih problema novoosnovanog fakluteta je bio nedostatak prostora.

U to vrijeme Zavod za fiziologiju nije imao odgovarajuće uslove za rad i osnivanje ima samo formalni karakter, pa je već početkom naredne školske godine 1920./21. (na osnovu odluke profesorskog vijeća veterinarske visoke škole) prof. Đurić otišao u Prag kod profesora fiziologije na tadašnjem njemačkom Univerzitetu Armina fon Tschermark – Seysenegga, u cilju pripreme za svoje profesorske dušnosti u Zagrebu i poslove organizacije i opremanja vlastitog zavoda.

Prof. Đurić se vraća u Zagreb 1921. godine, ali kako je bilo teško naći odgovarajući prostor za rad Zavoda, Zavod za fiziologiju je privremeno smješten u privremeno ispražnjenoj prostoriji koja je istovremeno poslužila i kao stan za prof. Đurića. Ovi problemi su počeli ozbiljnije da se rešavaju tek nakon osnivanja Veterinarskog Fakulteta 1924. godine. Tada su konačno odobrena novčana sredstva za izgradnju nove zgrade potkivačke škole, a Zavod za fiziologiju dobija odavno obećane prostorije u staroj zgradi potkivačke škole.

U početku se osoblje Zavoda za fiziologiju sastojalo samo od prof. Đurića i podovornika. Jedno vrijeme u Zavodu je radio i crtač koji je izradio veći broj zidnih slika neophodnih za nastavu, a neke od ovih slika su korištene sve do 70 –ih godina XX vijeka. Prvi asistent u Zavodu za fiziologiju je počeo da radi tek 1934. godine. Sve navedeno jasno ukazuje na zasluge i značaj ovog profesora rodom iz Krnjaka za osnivanje i rad zagrebačkog Zavoda fiziologiju na Veterinarskom Fakultetu.

Zavod za fiziologiju prof. Đurića ostaje u ovim prostorijama na Savskoj cesti sve do 1940. godine kada je dovršena prva zgrada novog Fakulteta u Heinzelovoj ulici, pa je Zavod premješten tokom ljetnih praznika u novu zgradu (u kojoj se danas nalazi dekanat). Zavod za fiziologiju tada koristi prostorije na drugom katu koje danas pripadaju Zavodu za fiziku.

Izbijanje II Svijetskog Rata 1941. godine zaustavlja daljnju izgradnju Veterinarskog Fakulteta, a i prof. Đurić je morao napustiti Zagreb. Doktor Petar M. Đurić se nakon završetka II Svijetskog Rata vraća u Zagreb i na svoju profesorsku službu na zagrebačkom Veterinarskom Fakultetu. Privremeno je umirovljen 1951. godine, ali na molbu Vijeća Veterinarskog Fakulteta je još jednu godinu radio kao profesor da bi se na kraju školske godine 1951./52. trajno povukao sa profesorske dužnosti u zasluženu mirovinu.

Simeon Đurić

Simeon Đurić (1860 – 1932) je samouki seljak iz Donjeg Budačkog, a zaslužan je zbog svog zapisivačkog rada kojim je od zaborava sačuvano duhovno blago naroda ne samo krnjačke općine, nego i cijelog područja nekadašnjeg kotara Vojnić. Prilikom svog zapisivačkog rada u većini slučajeva je navodio ime i adresu pripovjedača, a neke od sakupljenih narodnih pripovjetki je zapisao po vlastitom sjećanju.

Zvanično je sakupio 95 narodnih pripovjetki i poslao ih je u tadašnju Srpsku kraljevsku akademiju u Beogradu 1887. godine, a 47 pripovjetki ovog zapisivača je objavio Veselin Čajkanović u zbirci „Srpske narodne pripovjetke“ (Beograd – Zemun, 1927. godina). Iz spora Simeona Đurića sa Vladimirom Krasićem se vidi da je Đurić prikupio i više od zvanično navedenih 95 pripovjetki (Đurić je poslao sakupljeni materijal Krasiću koji je ove narodne pripovjetke protivno dogovoru objavio pod svojim imenom. Neke od ovih pripovjetki Krasić je objavio u Ljetopisu Matice Srpske). Ni Vladimir Krasić ni nakon njegove smrti Krasićeva udovica nije pristali da vrate sakupljeni materijal Simeonu Đuriću.

Đurićeva samoukost i nedostatak školske spreme nisu sprečili uspješan rad ovog zapisivača duhovnog narodnog blaga Krnjaka i Korduna, nego su naprotiv omogućili da se čitaocima ove narodne pripovjetke prikažu u naročitom vidu i da se tako očuva izvorni srpski narodni govor Krnjaka i Korduna. Jedna od Đurićevih pripovjetki je i „Zlatna Lađa“ za koju Vukosava Opačić – Lekić kaže da je slična umjetničkoj pripovjetci Sime Matavulja „Pilipenda“. Đurićevi potomci i danas žive u Donjem Budačkom.

Dušan Mrkić

Dušan Mrkić  je rođen u Budačkoj Rijeci 1939. godine (otac Ignjatije i majka Milica, djevojačko prezime Božić). Osnovnu školu je završio u Gornjem Budačkom, a završava i karlovačku Gimnaziju 1958. godine, nakon čega je napustio tadašnju Jugoslaviju i nakon godinu dana nalazi trajni smještaj i prvo zaposlenje u Hamiltonu, u Kanadi.

U Kanadi je završio visoke škole i počeo da radi u kanadskom Ministarstvu Inostranih Poslova. Kao službenik ovog ministarstva radio je u kanadskim veleposlanstvima u nekoliko azijskih zemalja (Kina, Hong Kong (prije ulaska u sastav Kine), Južna Koreja, Mongolija).

Napisao je više knjiga poezije i proze na engleskom jeziku, a jedna od ovih knjiga je i dijelo „Nikola Tesla: evropske godine“.

 

Dr Ljubomir Madžar

Dr. Madžar je rođen u Budačkoj Rijeci 1938. godine. Gimnaziju je završio u Somboru 1957. Godine, diplomirao je na Ekonomskom Fakultetu u Beogradu 1961. godine, magistrirao je na Williams College Mass., USA 1964. godine i konačno stiče zvanje doktora ekonomskih nauka na ekonomskom fakultetu u Beogradu 1968. godine.Njegova nastavnička i naučna univerzitetska karijera se također uspješno razvija. Tako je postao naučni saradnik 1968. godine, viši naučni saradnik 1974. godine, naučni savjetnik 1984. godine. Za docenta je izabran 1970. godine, vanredni profesor postaje 1976. godine, a redovni profesor Ekonomskog Fakulteta u Beogradu postaje 1982. godine.

profesor-ljubimir

Objavio je desetak knjiga i oko 400 članaka u raznim stručnim časopisima. Osnovno polje rada i stručna oblast prof. Ljubomira Madžara je oblast privrednog razvoja – teorijska i empirijska analiza, instituncionalna ekonomija i tekuća pitanja ekonomske politike i izgradnje privrednog sustava.

Predaje „Teoriju i planiranje privrednog razvoja“ na III godini studija ekonomije i „Privredni razvoj“ na IV godini studija ekonomije. Radio je na stvaranju ustanova tržišne ekonomije i na procesu privatizacije. Bio je član Vijeća ekonomskih savjetnika u Vladi Ante Markovića, glavni i odgovorni urednik „Ekonomske misli“ (u periodu 1987 – 1991) i potom je bio član Vlade Milana Panića (1992./93.).

Prof. dr. Ljubomir Madžar je objavio nekoliko značajnih dijela:

  • „Osnovi teorije proizvodnje“, Beograd, Oeconomica, 1972.,
  • „Optimizacija u teoriji i proizvodnji privrednog rasta“, Beograd, Savremena administracija, 1973, III izdanje 1979.,
  • „Stabilization and Development“ (koautor), Beograd, Jugoslovenski pregled, 1982.,
  • „Suton socijalističkih privreda“, Beograd, Ekonomika i Institut ekonomskih nauka, 1990.,
  • „Svojina i reforma“ (2 toma), Beograd, Ekonomika i Institut ekonomskih nauka, 1995.

Kultura

Na području općine Krnjak djeluje ogranak SKD „Prosvjeta“ koji predstavlja okosnicu kulturnih dešavanja u općini Krnjak. Pododbor SKD „Prosvjeta“ preko svojih sekcija (muzička, folklorna, recitatorska) značajno i svestrano dobrinosi očuvanju i razvijanju kulturne tradicije ovog kraja. Dom krnjačkog pododbora SKD „Prosvjeta“ je tako postao Dom Kulture u punom smislu tih riječi. Dom Kulture ima četiri uređene prostorije:

  • Knjižnica sa čitaonicom,
  • Prostorija za krnjački etno – muzej,
  • Prostor za izlaganje umjetničkih dijela i održavanje vježbi i proba muzičke i folklorne sekcije, i
  • Kacelarija – sjedište krnjačkog poodbora SKD „Prosvjeta“.

Narod ovog kraja zbog teških uvjeta života u prošlosti (ratovi, teški materijalni uvjeti života i sl.) nije imao priliku za djelovanje u sferi umjetnosti i kulture u širem smislu riječi, ali je stvorena bogata usmeno stvaralaštvo (narodne pripovjetke, pjesme, psolovice, izreke i sl.) koje je u formi narodnih pripovjetki zapisao Simeon Đurić, čime je ovo narodno blago sačuvano od zaborava.

Spomenici i vjersko – kulturni objekti  krnjačke općine su:

  • Pravoslavni manastir Presvete Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom,
  • Spomen – područje „Debela Kosa“,
  • Spomenik žrtvama genocida u Ivanović Jarku.

Manastir Presvete Bogorodice Trojeručice

Gornjokarlovačka eparhija Srpske Pravoslavne Crkve ima una svom području četiri manastira – Gomirje, Medak, Komogovinu i najmlađi manastir Presvete Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom u blizini Krnjaka. Manastir je osnovan 2007. godine sa blagoslovom episkopa gornjokarlovačkog Gerasima, a u svom sastavu ima parohijski hram svetih apostola Petra i Pavla i prateće objekte. Slava prvog manastira SPC na području općine Krnjak je 25. jula kada se praznuje čudotovrna ikona Presvete Bogorodice Trojeručice koju je Sveti Sava dobio u Svetoj Zemlji u drevnom manastiru Svetog Save Preosvećenog. Crkva svetih apostola je sagrađena i osvećena 1963. godine. U manastiru se pored igumana Nauma Milkovića nalaze još dva monaha i jedan iskušenik.

Manastir Presvete Bogorodice Trojeručice ima u svom posjedu 30.000 četvornih metara zemlje, a na manastirskoj ekonomiji je voćnjak koji uz ganjenje svih potrebnih ratarskih kultura omogućuje ostvarivanje velikog stupnja samodovoljnosti, zbog čega se jako malo prehrambenih artikala kupuje. Pored svega toga se uzgajaju jeleni i srne što je još jedna znamenitost ovog područja. Manastir je oaza prirodnog duhovnog mira koji upotpunjuju ptice svojim glasovima.

Stari parohijski dom – konak ima dvije sobe, a novi manastirski konak oma pet soba, tepezariju i sve drug epotrebne prostorije. U planu je izgradnja novih objekata, prije svega manastirske biblioteke.

Ovaj manastir SPC ima poseban značaj za Eparhiju Gornjokarlovačku jer se uz manastirsku crkvu nalaze grobna mjesta tri ranija gornjokarlovačka episkopa – Lukijana Mušickog, Jevgenija Jovanovića i Maksimilijana Hajdina. Zbog toga se može reći da je ovaj manastir postao nezvanično središte Gornjokarlovačke Eparhije, kao što je to doskoro bio Plaški.

Ovo je prvi manastir Srpske Pravoslavne Crkve na Kordunu i može se reći da je već sada dao značajan doprinos u razvoju religiozne svijesti kod vjernika SPC kako u općini Krnjak tako i na širem području.

Spomen područje „Debela Kosa“

Zgrada Spomen Doma je prije rata imala bogatu etnografsku zbirku, a u toku ratnih događaja u vremenu od 1991. do 1995. godina u ovom objektu je bila smještena bolnica. Etnografska zbirka je nažalost nestala. Muzejsku postavku u Spomen Domu „Debela kosa“ je uredio povjesničar Đuro Zatezalo. Ranije podignut spomenik je na žalost uništen, ali se ipak na ovom spomen području svake godine obilježava dan ustanka na Kordunu, kao i osnivanje I kordunaškog partizanskog odreda „Debeka kosa“. To je prilika za okupljanje nekadašnjih članova VIII Kordunaške Divizije, članovi antifašističkih udruženja predstavnici vlasti i narod ovog kraja.

I kordunaški partizanski odred je osnovan nakon savjetovanja na Abezu i predstavljao je zaštitu narodu od novih zločina. Ova jedinica je bila jezgro iz koje su nastale brojne druge jedinice NOVJ sa područja Korduna, što je na kraju krunisano osnivanjem VIII kordunaške divizije.  Jedna od partizanskih formacija je svakako i IV kordunaška brigada, osnovana20.08.1942. godine upravo u Debeloj kosi. Ova kordunaška brigada je izvela podvig – svega godinu dana nakon izbijanja rata prelazi rijeku Kupu i odlazi u Jastrebarsko iz kojeg je tokom noći 25./26. 08.1942. godine oslobodila srpsku djecu zatvorenu u tamnošnjem dječjem logoru. U ovom tada jedinom dječjem koncetracionom logoru na tlu Evrope su bila srpska djeca sa Kozare, Korduna, Banije, Slavonije… čije je oslobađanje bilo jedna on najznačajnijih partizanskih akcija u kojoj su učestvovale kordunaške jedinice.

Zbog velikog značaja ustanka potrebno je posvetiti dužnu pažnju ovom spomen području.

Ivanović Jarak

Na području općine Krnjak u Ivanović Jarku je 29.07.1941. godine počinjen strašan zločin nad srpskim narodom sa područja općina Krnjak, Vojnić i Vrginmost. Povod za ovaj zločin je bila diverzantska akcija partizanske grupe iz Tušilovića predvođene Vjećeslavom Holjevcom (član OK KPH Karlovac) prilikom koje su posječeni  PTT stupovi i presječene telegrafske žice na cesti Tušilović – Karlovac.

Izvršenje zločin je naredio Božidar Cerovski, član ravnateljstva NDH za javni red i sigurnost, a organizator zločina je bio Mijo Žunac (veterinar iz Vojnića), koji je preko Antuna Rupčića (šef postaje u Krnjaku) i Dragutina Mujića (ustaški povjerenik za općinu Krnjak). Dogovoreno je da se uz bilo koji izgovor što veći broj Krnjačana dovede okupi u Krnjaku 29.07. 1941. godine, pa je Mujić naredio da se ispred tadašnje opštinske zgrade u Krnjaku okupe svi kućevlasnici sa područja općine Krnjak i da ponesu po nekoliko kilograma hrane za pomoć Slovencima koji su došli do Krnjaka; tog dana nije bilo grupe Slovenaca – to je bio samo izgovor kojim je trebalo okupiti što više ljudi predviđenih za ubijanje.

Iz pravca Gline je krenula grupa ustaša u 10 kamiona (u dva kamiona su bili alat za kopanje jama i kreča za posipanje žrtava, a poveli su i jedan broj glinskih Roma koji bi iskopali jamu) pod komandom Božidara Cerovskog koja je nazvana „Kaznena ekspedicija za Kordun i Baniju“. Ova grupa je trebala doći oko 12 sati, ali je došla u Krnjak tek u 16 sati poslije podne – i to kašnjenje je spasilo život brojnim Krnjačanima; tog dana u Krnjaku je padala kiša pa se velik broj okupljenih Krnjačana vratio kućama, a bilo im je i sumnjivo kad su vidjeli da nigdje nema navodno pristiglih slovenačkih izbjeglica. Zbog toga je u Krnjaku ustaška grupa iz Gline pohvatala oko 70 muškaraca – manje nego što su planirali.

Ovih 70 –ak Krnjačana je potom ugurano u kamione u kojima su već bili ljudi koje je ova ustaška grupa kupila na putu od Gline do Krnjaka. Potom su svi odvedeni u Ivanović Jarak i mučki pobijeni, a sa njima su pobijeni i glinski Romi koji su kopali jamu. Narednog dana (30.07.1941. godine) je ustaški narednik Luka Bilandžić  saopštio Mujiću čime su žrtve zločina mučene i ubijane; korišteni su krampovi, željezni batovi, noževi i puške. Mnogim a su prebijene ruke i noge, a polužive ljude su potom bacali u jamu jedne na druge i žive zakopali. Nakon izvršenog zločina ova ustaška jedinica je otišla u Slunj.

Svjedok zločina je Nikola Bižić, rođen 1893. godine koji je jedini uspio da preživi. Ispričao je da su ustaše vodeći zarobljene ljude iz krnjaka u Ivanović Jarak tukli ljude i vređali ih psujući im majku, djecu, kralja Petra i sl. Kad su dovedeni do sela Božići i sprovodeni do Ivanović Jarka zarobljenici su shvatili šta ih čeka, ali je samo Nikola Bižić uspio da preživi.

U Ivanović Jarku tog tragičnog dana – 29.07.1941. godine sa područja kotara Vojnić su ubijeni:

Iz Budačke Rijeke: Marko Božić (28 godina), Mile Sipić (20) i Dragić Šarac (46); iz Čatrnje Skradske: Đuro Glamočlija (53) i Miloš Glamočlija (22, općinski pisar); iz Donjeg Budačkog: Branko Đurić (38), Mihajlo Đurić (50), Dragić Komadina (48), Pavao Lisić (55) i Janko Macut (60); iz Duge Rese: Janko Pajić (53, radnik); iz Dugog Dola: Vaso Bižić (45), Nikola Kosjer (28), Đuro Maćešić (39), Mihajlo Maćešić (53), Stanko Maćešić (32), Marko Mrmić (45) i Đuro Šaula (34); iz Gornjeg Budačkog: Mile Peurača (34, pravoslavni sveštenik); iz Krnjačkog Grabovca: Mihajlo Blagojević (26), Marko Mandić (49), Mihajlo Mandić (41) i Miloš Mandić (33); iz Krnjačkog Podgorja: Milan Dobrosavljević (27, sudski zvaničnik), Dmitar Tomić (42, općinski bilježnik) i Petar Tomić (42); iz Krnjaka:  Milivoj Blažević (27, poginuo bježeći iz jame), Nikola Božić (36), Petar Božić (46, žandarmerijski narednik i šef stanice Cetingrad do poraza jugoslovenske kraljevske vojske 1941. godine i srpski dobrovoljac na Solunskom Frontu), Đuro Dević (22, trgovački pomoćnik), Simo Duduković (51), Dane Grba (28, sudski zvaničnik rodom iz Međeđaka kod Plaškog), Miloš Korać (53, kovač), Dragan Kozlina (20), Stanko Kozlina (16), Arsenija Kresojević (36), Boško Kresojević (17, đak), Branko Kresojević (16), Dmitar Kresojević (26, podvornik suda), Ilija Kresojević (25, konobar), Lazo Kresojević (29), Petar Kresojević (45), Jovan Maćešić (27), Mihajlo Maćešić (43), Marko Maćešić (41), Nikola Mihajlović (35), Vojin Mihajlović (39), Mileta Mikulić (56), Miloš Mikulić (38), Petar Perić (39, cestar), Božo Ribar (56, učitelj po kojem je nakon II Svijetskog Rata nova osnovna škola u Krnjaku dobila ime), Dmitar Rogić (30, sudski podvornik), Mihajlo Vučković (37) i Milovan Živković (36); iz Mlakovca: Pavao Knežević (42), Stevan Maćešić (37), Milić Podkrajac (40, član KPJ), Đuro Simić (56), Mihajlo Simić (42), Simo Simić (46), Teodor Uzelac (32, član KPJ), Milić Vukobratović (48) i Stevan Živković (23); iz Rastovca: Nikola Kosjer (27); iz Vojnićkog Grabovca: Milić Todorić (43) i Simo Todorić (23); iz Perjasice: Mile Dokmanović (31, pravoslavni sveštenik rodom iz sela Jezero kod Plaškog) i Boško Kosanović (21, sudski pisar);

iz Donje Brusovače: Milić Vuletić (41) i Vasilj Vuletić (17); iz Kosjerkog Sela (kotar Slunj) Đuro Ivošević (43) i iz iz sela Snos: Mile Vujaklija (47, radnik u Karlovcu) – njih dvojica su išli iz Karlovca i uhvaćeni su u Krnjaku; iz Zagorja: Nikola Pribić (21, općinski pisar i član KPJ); iz Dunjaka: Dušan Šušnjar (32, pravoslavni sveštenik rodom iz Janja gore kod Plaškog), iz Gornje Brusovače: Petar Maćešić (18); iz Brezove Glave: Stevo Gaćeša (46); iz Okića: Đuro Janjić (44) i Marko Marić (31); iz Tušilovića: Dragić Polojac (52); iz Brda Utinjskog: Miloš Šimulija (51, umirovljenik i invalida I Svijetskog Rata); iz Utinje: Marko Mikašinović (40); iz Donjeg Vojnića: Dušan Ćorda (44, stražar u općini), Mihajlo Korać (27) i Stanko Rašković (47); iz Kolarića: Milić Božić (19, podoficir do poraza jugoslovenske kraljevske vojske 1941. godine) i Simo Mihajlović (59); iz Krivaje: Stanko Ćorda (41) i Mile Novaković (34); iz Kupljenskog: Marko Gušić (32) i Mirko Vukobratović (23, pisar u kotaru i član KPJ); iz Loskunje: Marko Bukva (57) i Mihajlo Živković (24, službenik); iz Vojišnice: Jovan Arlov (29), Đuro Gabrić (23), Miloš Hajdin (34), Petar Knežević (43), Stanko Knežević (26), Đuro Kosić (38), Rade Novaković (21), Božidar Škrgić (47), Teodor Škrgić (49), Mihajlo Trbojević (53), Stanko Vujić (32) i Nikola Ždralić (47, lugar); iz Vojnića: Miloš Basara (38, finansijski podpreglednik na otoku Krku do poraza jugoslovenske kraljevske vojske 1941. godine), Petar Ninković (pravoslavni sveštenik rodom iz sela Vere kod Plaškog) i Nikola Vukić (49, pekar).

U Ivanović Jarku sa područja kotara Vrginmost su ubijeni: iz Brnjevca: Mile Crevar (34), Petar Crevar (41), Đuro Gvojić (31, mesar), Stevan Lukač (36), Dmitar Milićević (38) i Jovan Vignjević (40); iz Crevarske Strane: Đuro Jerosimić (53), Mile Jerosimić (31, krojač), Rade Jerosimić (25, pekar), Rade Jerosimić (30), Janko Jovičić (34), Stevan Lukač (38), Dragan Malešević (19), Jandre Miličević (29), Đuro Rodić (24, pisar u općini), Gojko Rodić (26), Stevan Rodić (29), Vojislav Rodić (28), Jovan Tepšić (28), Ljuban Tepšić (31), Đuro Vignjević (32) i Rade Vignjević (42, radnik); iz Gornjeg Sjeničaka: Nikola Peleš (21); iz Ostrožina: Božo Radović (28, žandarmerijski narednik poraza jugoslovenske kraljevske vojske 1941. godine); iz Pješčanice: Dušan Dančula (41, obućar) i Miloš Dančula (59); iz Podgorja Vrginmošćanskog: Božo Barbir (24), Marko Bulat (55), Miloš Bulat (59), Đuro Lapčević (44), Ilija Lapčević (21), Pavao Lapčević (31), Pavao Lapčević (38), Petar Lapčević (41, advokat), Maksim Linta (39, strojobravar), Petar Malobabić (55), Petar Miljušević (18, đak), Mile Obradović (28, željeznički skretničar), Gojko Pavlović (28, pekar), Jovan Pavlović (34), Nikola Polojac (26), Đuro Vrga (28), Nikola Vrga (43) i Veljko Vukšić (24, podoficir do poraza jugoslovenske kraljevske vojske 1941. godine); iz Slavskog Polja: Simo Gabrić (52), Jovo Košutić (51, gostioničar), Đuro Malobabić (26, pekar), Ignjatija Mamula (52), Jandre Vučinić (19, šumski radnik), Nikola Vukšić (50, pekar izbjegao iz Karlovca) i Petar Zorić (38); iz Trepče: Branko Romčević (31, trgovac u Vrginmostu); iz Vrginmosta: Dušan Dančula (38, obućar), Petar Janjanin (54, umirovljenik), Milan Jarčov (36, pekar), Janko Jovičić (29, radnik na pilani), Ljuban Korkut (52, poštar), Miloš Korkut (20, đak bogolslovije), Stevan Malbaša (41, gostioničar), Janko Malobabić (43, općinski službenik), Mile Miličević (53), Mile Rodić (27) i Stojan Vladić (41, mesar).

Na osnovu svega se može reći da su u Ivanović Jarku 29.07.1941. godine stradala 3 lica iz kotara Slunj, 105 lica iz kotara Vojnić, 63 lica iz kotara Vrginmost – ukupno 171 lice, a preostale žrtve ovog zločina (oko 220 lica) su dovežene iz zatvora u Glini i Topuskom (među njima je bilo i žena) iz sela Poljane, Ponikvare i općine Bović, a među stradalima su i spomenuti glinski Romi koji su nakon kopanja jame isto pobijeni. Istog dana (prije dolaska ustaša sa zarobljenicima u Krnjak) su ubijeni kod svojih kuća Miloš Rašić (37) iz Krivaje, Ljuba Momčilović (51) iz Lipovca i Jovan Hajdin 875) iz Vojišnice.

Prirodne znamenitosti i povijesna nalazišta općine Krnjak

U ovoj grupi se nalaze:

  • Jopić pećina,
  • Izvor tople vode u Mlakovcu,
  • Povijesni lokalitet u krnjačkom Podgorju,
  • Izletište „Vujaškovići“ na obrocima Skradske Gore gdje se rijeka Korana posljednji put usjeca korito u vapnenačke stijene,
  • Stari grad i tvrđava Skrad,
  • Stoljetni Mlin –potočar.

Jopić pećina se sastoji od spleta podzemnih kanala, hodnika, dvorana i pozemnih vodotokova. Predstavlja jednu od najdužih pećina na području Karlovačke županije. Duga je 6.750 metara. Rijeka Korana pruža značajnu priliku za razvoj turizma, prije svega na lokacijama „Potkrajac“, „Novkovići“, „Karasov most“ i „Markovići“.

Izvor tople vode „Mlakovac“ je sličan turistički potencijal općine Krnjak, a prema nekim podacima u Donjem Budačkom na ovoj lokaciji su bile rimske toplice.

Stari grad i tvrđava Skrad je na području sa kojeg se pruža izuzetna pogled na rijeku Koranu i okolni kraj. O samom gradu nema podataka sve do XV vijeka, a pripadao je porodici Frankopan.

Zaseok „Vujaškovići“ je lokacija na jugozapadnim oborncima Skradske Gore, a lokacija je značajna kao antičko nalazište rimskih sarkofaga.

Spomenuti mlin – potočar (star preko 100 godina) se nalazi na putu Krnjak – Karlovac